Moj Svijet

1.OSNOVNA ŠKOLA Kada sam krenula u osnovnu školu moja je obitelj bila u lošoj financijskoj situaciji. Zbog toga sam nosila 'lošiju' odjeću a tako i staru torbu. Meni nije bilo važno je li torba nova ili stara, bilo je važno da je uopće imam. No,djeca s kojom sam išla u razred bila su već u dobi od 7 godina pravi razmaženi snobovi, djecu poput mene isključivali su iz društva. I dan danas se pitam je li moguće da su mene smatrali krivom što ne mogu nositi najnovije Nikeice, supercool Benetton majice i sl. Određene osobe već su u prvom razredu pokazale da mi 'nije mjesto u tom razredu'. Primjerice, dječak s kojim sam sjedila zašarao mi knjige. Kada sam ga ja u šali 'druknula' laktom on je viknuo :'Fuj'! Moja dječja glavica nikako nije mogla shvatiti zašto sam ja 'fuj'. Ipak sam brzo zaboravila na to, kao i svako dijete.  U drugom razredu sjedila bi svaki odmor za klupom pitajući se zašto se ja ne mogu igrati lovice ili gumi-gumi s djevojčicama iz

Nikada neću zaboraviti dan kada sam se s dečkom uselila u naš novi stan. Bilo je prohladno i kad smo konačno sve složili i smjestili si već je pao mrak. On je ujutro išao raditi,a ja sam kuhala kavu i planirala otići do roditelja po još neke sitnice. Zapalila sam cigaretu i s lončićem tople kave zavukla se u krevet. Nešto kasnije već sam otišla do roditelja i pokupila potrebne stvari. Kada sam došla kući, skuhala sam dečku ručak i zavalila se u fotelju. Vraški sam se ugodno osjećala. No to je bio tek prvi dan. Već slijedeće jutro,kada sam stala pod tuš, imala sam onaj osjećaj da me netko gleda. Ludo,pomislih pa ja sam sama,on već odavno radi. Izašla sam iz kade i pristavila si kavu te ponovo otišla pod deku. No,cijelo vrijeme osjećala sam kao da netko sjedi na krevetu samnom,iako sam bila sama samcata. Pomislila sam da je uzrok tome što sam navikla imati punu kuću,pa se teško privikavam na samoću. Popivši kavu, pogasila sam sva svjetla i ( bilo je 5 ujutro) i dvaput provjerila je li